A lucky little lady in the city of light

I kad se posvađaš s nekim novim, pa ne znaš boli li te više njegovo izvinjenje ili činjenica da te ponovo neko zabolio.
Dobro je, ima i on dušu, hauevr.

"Dragi, ja jebem dušom."

Zaplakavši s njima, danas je iskoristila sve ljude oko sebe koji su plakali od sreće.
Možda bi manje otrcano bilo da nije njihovu sreću iskoristila da izbaci malo svoje tuge.

Laku noć.

Nova haljina plus stari prijatelji.
Mamin osmijeh i poluprazno srce.

Nisam nesretna.
I umirala sam od smijeha danas kada je moja Ona imitirala moj novogodišnji plač.

I skontam, jebote, smijem se.

Ja se februara bojim.
Unaprijed znam da ću ga preplakati.

Ja se bojim februarske sebe.
I mrzim se što sam ti petog poslala poruku.
Smiješno, da se sjetiš, a znam da se i bez toga sjećaš.
Bolje rečeno, poslala sam da te bar malo sjebe.
Petog februara budi sjeban, ostala 364 dana budi kakav hoćeš.

Ja februar već dvije godine vežem za gubitak najvoljenijeg i najmanjeg bića na svijetu.
Ja imam pravo da preplačem februar.

Imam pravo i da te opsujem, i da ti ne želim sreću s njom,
imam pravo i da seksistički budem s njim, skoro svaku noć dok mi ne utrnu butine,
imam pravo da budeš najveće zlo koje mi se desilo,
imam pravo i da budeš najveća ljubav koja mi se desila,
imam pravo da te i mrzim i volim,
imala sam pravo i kad sam te pustila.


I skru ju, dok je na radiju Gibonnijeva Toleranca.

Da mi nije sebe kad se skupim ispod dekice i isplačem se u količini šolje kamilice, ista bi zima bila kao i svaka.

Večeras...

"Što smo ovako sjebani?"
On: "Nismo mi, Mona, vrijeme je sjebano."

Zalila sam ga suzama večeras, a on me ljubio i prvi put izgovorio da me voli, godinama prekasno, nažalost.
Sutra ću se vaditi na alkohol.

.
.
.
činjenica 1: sretna sam i kad vrištim od tuge.
Činjenica 2: moje cipele bi mogle nahraniti dosta gladih u svijetu
činjenica 3: nema šanse da prestanem da ga volim
činjenica 4: diplomira mi se ovih dana
činjenica 5: sa svojim mačkom pričam kao da je čovjek
činjenica 6: previše jedem ovih dana
činjenica 7: naučila sam šta je seks bez ljubavi
činjenica 8: jedem narandžu
činjenica 9: kupila sam novu peglu za kosu
činjenica 10: najdražoj bebi je nikao prvi zubić, a ja sam presretna, i kad vrištim od tuge
činjenica 11: fali mi neko dobro sijelo, zatvorenog tipa, takvo da alkohol iskoristim kao izgovor za plakanje
činjenica 12: ne volim dr. Housea
činjenica 13: upravo sam pojela Kinder Bueno
.
.
.
Laku noć.

Oznojena od cijelonoćnog pure-sex ludila, probudivši se u prvom poslije-njega krevetu, shvatila je da nije prošla ona ako su prošli pogrešni muškarci maskirani u prave. 

"I sinoć sam ga sanjala. Molio me da sve zaboravim, preklinjao me da mu oprostim. A ja sam se bila toliko uživila u taj san, pa kad sam se probudila stvarnost me udarila u glavu. Ne žudim ja za njim već za njegovim pokajanjem. Želim da mu se probudi savjest i da ga cijelo tijelo boli od nje. Eto samo to i ništa više. A ne volim ga, nimalo."

A ja sam večeras plesala, i častili su me pićem, i čak sam najljepšem momku u prostoriji poslala broj telefona :)

Oprostiću ti što sam preplakala dan.

Jebi se, jebi se, jebi se, jebi se, jebi se, jebi se.
Jebi se.

Koliko je prošlo da ti čujem glas?
Više od 9 mjeseci.
Nije ti to trebalo sinoć, dva sata iza ponoći...
Nije mi se slavilo, ali ti to nisi mogao znati, nisi mogao znati ni s kim sam, imam li njega.
Ništa nisi znao.
A ipak, ovako nekako:
"Hej..."
"Hej... Otkud ti?"
"Pa da čestitam Novu, i rođendan sa zakašnjenjem..."
"Mislila sam da ćeš čestitati taj dan, ali je bio prvi naš datum koji nisi."
"Mislio sam na to čitav dan, ali sam bio van zemlje..."
"Okej... A gdje si?"
"Ma kod mene, neka raja, ja otišao u sobu da te čujem. Gdje si ti, što je tišina?"
"Ma nigdje... Nije mi se slavilo, prvi doček bez tebe..."
(on šuti.)
"A... Jesi se oženio."
(opet šuti)
"Nisam... Daleko od toga... Gdje je tebi on?"
"Nema ga... Ionako sam počela s njim da ti vratim..."
"Znao sam."
(ja več plačem, on to već osjeti...)
"A ona, je li s tobom?"
"Nije..."
(šutimo...)
"Eto, čućemo se, ljubim te."
"Važi, i ja tebe."

Poslije... Histeričan plač po podu.
Tableta za smirenje.
Svu prošlost, sve godine sam isplakala sinoć.
Naša beba...
Naš svijet.
Naše ludilo.

Što si zvao?
Da me uništiš, u trenucima kad sam napola druga žena?
Što si mi dokazao da te još volim?
I znam da to sinoć ništa ne mijenja,
da je to bio samo trenutak tvoje slabosti,
da si od danas opet "njen",
a ja od danas ponovo prošlost.

Jebi se, još jednom.

Zbogom jednoj od najtežih godina u mom životu.
2011, nisi se baš proslavila.
Ali, dobro, uzela si mi njega i možda čudno zvuči,
ali ti se zahvaljujem na tome.





Zahvaljujem ti se i što sam nakon toga uzela svoj život u svoje ruke, prihvatila svoje traume, potražila pomoć, i što je ljeto bilo divno, i što sam u tvojoj godini konačno saznala kako se moj najbolji drug ljubi, nema veze ni što nam nije uspjelo, nema veze ni što je prošao moj prvi rođendan bez njega, ni što se na ovaj doček neću ljubiti, ja oblačim crveno, u svakom slučaju. :)

I, dragi moji, živite život punim plućima, punim srcem, i praznim bubrezima- tako je lakše :)

A ja odgovorih nastavkom pjesme: "Vadi me, na se više ne ličim..."

Nešto čudno u stomaku danas kad se sjetih toga.
Fališ, bolan.
Ti si jedini koji nikad nije trebao da ode.

Mene pucaju i suze i smijeh, ponekad i u isto vrijeme.
I kad svi kupuju kapute i uggsice, ja sam kupila još jedne sandale i stalno ponavljam kako jedva čekam ljeto. :)
Ne pišem često, previše učim, previše izlazim.
Svi se tako grlimo, slikamo, dižemo čaše, pojavio se još jedan u nizu unaprijed nebitnih i, iskreno, molim Boga da mi posadi samo dva-tri leptirića u stomak, čak sam i ja sita svoje hladnoće.
Ali...
Divna sedmica.
I još divniji Balašević, i Sarajevo.
Uhvatila me neka tuga pred koncert, pomiješana sa nekim šuškanjima kako su njih dvoje raskinuli...
Pošaljem poruku.
"Fališ. Danas malo više. Balašević. Samo se bojim sebe ako otpjeva "bićeš ti majka majkama..." Znam da je i kod tebe isto šta god da kažeš, jer ne možemo pobjeći od onoga što nosimo u sebi."
Nisi odgovorio, nisam ni očekivala.
Preplakala sam Provincijalku, jebiga.
Preplakala sam što nisam s tobom.
I trebalo bi da budem sretna ako si sam, ali nisam.
Nije cura kriva, možda je pobjegla kao i ja.
U tebi je kvar.
Voljela bih da su te sva naša sjećanja barem malo kočila,
i ne kažem ti to osvetnički, ni pokvareno, ali možda te muči prošlost, možda se sjetiš kad ostaneš sam, onog bola, onog svega,
onog perioda koji nas je koštao budućnosti,
i pazi sad, da je ovo neki film, tačno bih znala rasporediti dvoje ljudi u dva različita ćoška sobe, koji pate zbog iste stvari, a ne razumiju se,
ja samo nas nisam nikad znala objasniti.

Ja nisam bila dobra.
Nisam.

Ja sam skakala po lokvama i kad tebi to nije bilo simpatično.
Ja sam pjevala na koncertima na koje sam tebe morala moliti da ideš.
Ja sam bila sređena i onda kad je tebi to smetalo.
Ja sam te osmijehom dizala iz svih kriza, čak i onda kad su moje krize bile veće.



Vidiš...
Ista sam ti kao nekad.
Okej, kosa mi je svjetlija, duža, ali, pazi, milo, ni parfem nisam mijenjala.

I, vidiš, danas sam bila lijepa.
I pričala Njoj kako i nije kraj svijeta što mi nisi čestitao Bajram, da si muško, da je logično da zaboraviš dosad, da to moram prihvatiti, da bukvalno sutra mogu da čujem da si u braku s njom, i par minuta poslije stigla je poruka.
I želiš mi sve najljepše u životu.
-I ja tebi želim, i čestitaj svojima, a Ona te pozdravlja.
Još jedna poruka zatim, odzdravlja i piše da se čuvam.
To je to.
Do rođendana, ili sljedećeg praznika, ili posljednji put.

A moja ulica te pamti, i ono lišće od danas, i sve te ulice...
A ja sam drhtala u najbližem kafiću.

Nije prestalo, još volim.
Još nisi zaboravio.
A trebao si, morao si.
Ti si taj koji će uskoro dijeliti život s drugom osobom.
Ja podijelim noć ili dvije, tek da provjerim jesam li sposobna da nastavim.
Kad se uvjerim da nisam, odem, milo.

A onda skontam, jebemu, znala sam te kao niko.
I nebitno što s njom spavaš, samo si sa mnom plakao.
Nebitno je sve, nas nema, ja sam htjela da nas nema.
Dosad bi me ubilo sve ono...

Ali, neću da plačem.
Večeras ću se ograničiti na cigaru i kamilicu pred spavanje.
I par sjećanja.

Ako išta ne volim u ovo prelazno, vrijeme prepuno lišća i Miholjskog ljeta,
to su upaljeni sinusi i soba prepuna maramica.
Sve ostalo volim :)

Volim i to što sam kupila divne sandalice i još divnije cipele,
i nema veze što ću se načekati da ih nosim.
I ne smeta mi ni to što me braco danas probudio ostavivši mi onu čokoladu u omotu bubamare, čitaj: onakvu kakvu nisam vidjela od momenata kad sam je ostavljala u "njegov " frižider.



Ne smeta mi ni što vas viđaju.
Ni što je vodiš u skupe restorane.
Ne smeta mi ni što mi ispričaju takve stvari.

Pomalo boli kad se sjetim našeg raspoređivanja para,
štednje, onako, od plate do plate,
i šta ćemo sljedeće kupiti u naš budući dom.

Ne smeta mi ni što i dalje nije prošao dan da se ne sjetim.
Volim kad mi oni kažu da sam hrabra, da sam nasmijana.

Volim što ovih dana rijetko plačem za onim malim čudom.
Ponosna sam na sebe što sam pregurala sve to, i kako vrijeme prolazi,
shvatam da si stvarno trebao biti više tu za mene, psihički.

Uvijek smo bili na gubitku, voljeli zajedno, plakali sami.

I stvarno mrzim sebe što se vratim ovdje samo da bih iskoristila priliku da se sjećam njega.
Eto...

Želim da ne čestitaš Bajram, po prvi put.
Nikad nisam više osjećala da smo prošli.
Nikad nisam bila sigurnija da ćeš se oženiti tim mediokritetom od djevojke.
.
.
.
Nikad mi nisi više falio.
Zaboravio nisi, i nećeš, znam.

Zar je moguće da me neko može htjeti evo četiri godine, i to godine u kojima je bilo najviše prijateljstva, pomalo čežnje, pomalo seksa, i dosad premalo moje ljubavi?

I, Mona zvana Konj je shvatila, kad je njemu došlo u glavu da se odgurne od nje komplikovane, e shvatila je da je Moni stalo.

A on...
Onako, svoj...
Vodi me u Sarajevo, na Balaševića...

Promijenio se, znam.
Mislim da nije ni zagrijan kao nekad, nego onako, meni sasvim dovoljno.
A možda i jeste, svaki bi davno odustao.

Uglavnom, ja sam danas sretna i mirna, jer je sinoć na mojoj Nokijici bila utipkana poruka Dotičnom, i grizla sam usnu koliko mi je falila njegova glava u mom krilu, ali stadoh negdje na četvrtom broju.
Delete.
Ne vrijedi, Mona.
Nemate vas dvoje ništa osim prošlosti.
(ok, i osim komplikacija da bivši momak njegove sestre, s kojim smo izlazili učetvero, uporno želi da odemo na ručak, piće itd, i osim glasina o izlascima njegove djevojke, njenom stajlingu, i ostalim sitnicama koje je čine mojom totalnom suprotnošću).
Mi nemamo ništa zajedničko, osim unaprijed programiranih čestitki rođendanima.

Uff, kako sam sretna danas, i jela sam jagode iz škrinje, i da, odobrena mi je tema diplomskog :)

Mona je dobila svoj prvi posao :)
Okej, nije nešto plaćen, ali je jedan od onih na koje se ide sređen, a para dovoljno za šoping :)

Mona je večeras totalno u Hendrix fazonu,
zahvaljuje Bogu na divnoj jeseni, zdravlju i novim kožnim cipelicama,
i fali joj mir, tišina,
i nečiji zagrljaj koji kaže da će sve biti uredu, uvijek.



U glavi hiljadu mozaika, u srcu nijedan.
Sve oko mene se sklopilo, poklopilo,
vrijeme je učinilo svoje,
a ja sam u subotu dizala čaše kad mi je rekla da vas je srela.

Ja sam prihvatila sve što je od mene ostalo i idem dalje, živim sa svim tim.
I što vrijeme odmiče, navikavam se na činjenicu da tvoje mjesto niko neće i ne treba zauzeti.
O, da.
Navikavam se da te volim toliko duboko u sebi da se smijem od uha do uha kad shvatim da je to tako.
Do jučer sam te sanjala nekih pet noći zaredom, tebe sa mnom, tebe s njom, pa kako se srećemo odjednom, pa te ja kao pokušavam zagrliti, a ti izmičeš...
A vidiš, u stvarnosti, ja sam tebi umakla.

Jedan on, koji je godinama i na hiljadu načina tu.
Jedan on, koji je pio zbog mene kao ni zbog koga.

Jedan on, koji mi je posvetio "Poslednju nevestu".

Jedan on, s kojim sam znala da se napijem, a da me ne poljubi.
Jedan on, koji me ljubio poslije tebe, a ja loše odigrala.

Jedan on, koji je tako prirodno moj.
Jedan on, koji mi najviše fali kad odlučim da ne bude moj.

Jedan on mi fali večeras, a možda je konačno, po prvi put u četiri godine odustao od mene.
U momentima kad ja odustajem od tebe i pripremam se za neke vijesti koje će me koštati srca.

I hoću ga dugo, hoću da ga ne zaustavim kad me poljubi, hoću da ne ostane na pogledima kad mu onako plešem u boksericama, hoću da imam nekoga za koga pouzdano znam da će imati tople džepove, kišobran i hrpu nježnosti koje trebam ove jeseni.

Prve bez tebe.

Pa, jebote, ko je meni kriv što sam postala frigidna, aseksualna, hladna,
emocionalno hendikepirana,
sa stavom kao u žene koja ima iza sebe par propalih brakova,
i sad bih trebala da napišem da nije niko kriv, da je sve od Boga,
ali jeste kriv, večeras ga krivim za sve na svijetu.

I kada proslavljaš prvi rođendan poslije nas,
a pored nje,
ne mogu da ne mislim kako su naši životi postali predaleki,
kako živimo u drugim pričama, u drugim gradovima,
dok ona puše tridesetak svjećica s tvoje torte,
a ja razmišljam da li vrijedi i čestitati,
iako je među prvim bajramskim čestitkama stigla i tvoja,
iako te volim sa zakletvom samoj sebi da nikoga ne mogu i ne želim više tako da osjećam,
i evo i čestitala sam, i odgovorio si,
i svijet je sklopio kockice koje ja nisam htjela da sklopim,
ali večeras moj drug i ja gledamo filmove uz kokice,
i furamo se na prijateljstvo nakon veze,
i trebam ga večeras, da me grli dok se on poklanja njoj na svoj dan.

Odavno nemam muškog najboljeg prijatelja.
Od onda kad smo se pretvorili u vezu.
U moj bijeg od dotičnog.
Od tada ja nisam imala onaj osjećaj zaštićenosti, nekontrolisanog smijeha kraj njega, ni onu bliskost uz koju sam prije znala plakati mu na ramenu kad me boli duša.
Nakon par mjeseci postao je moj stranac.
I bio je mjesecima ljut što sam ga ostavila.

Dva mjeseca nakon toga, vidjeli smo se.
Meni je falio moj dugogodišnji prijatelj, a on je htio da me kazni.
Ubrzo mu je ruka bila na putu za unutra moje suknjice i tu je bio kraj.

Sada se opet javio, kako mu fale naši momenti.
E, jebemu, meni on ne fali nikako, ni kao prijatelj, ni kao ništa.
Ali, hajde, jedna kafa manje, više.


p.s. Sinoć sam pitala malog je li dosta zajebavanja, prepucavanja i ostalog, i je li dosta "drugarskog" ljubakanja po gradu i Moj mali se zbunio, znate, i hoće da izađemo i eto. :D

p.p.s. Nema dalje, svi ostali su nebitni ovih dana. I on, i on, i on.

Ja sam zaboravila, jesam, jesam.
Zaboravila sam i da još uvijek imaš moj broj.
Pohranjen u telefonu ili u glavi, svejedno.
Zaboravila sam i ono što me probudilo prekjučer.
Zaboravila sam previše toga, i lijepog i ružnog.
Zaboravit ću jednom i mirise.
I okuse.
I kako ti se naježi koža.
Zaboravit ću i da sam se svim silama čupala iz tvog srca.
Zaboravit ću da su i tebe čupali iz mene.
Zaboravit ću da te i danas volim.

Ali, jebemu, teško da ću išta zaboraviti ako nastavim ovako.
Moj život ima sve što mu treba, osim tebe.
I potpun je i relativno sretan, da se ne lažemo.
Teško je...
Jer, znate...
Ma ne znate, nadam se da nikad nećete ni saznati...
Kako je kupovati odjeću za bebu vaše drugarice, a u sebi slaviti jedan nerođendan.

Ona je ružno sanjala, te mu u pola noći poslala poruku pitajući ga je li dobro.
Kao da je najnormalnija stvar na svijetu.

Nju je jutros probudio odgovor.
On je dobro, pita kako je ona.

Ona bi ovog jutra prodala čitav svijet da se probudi u njihovom stanu.

Ona mu ovog jutra nije odgovorila kako je.

Pa šta, Mona, ako on uskoro slavi skoro pa tridesetu?
Pa šta i ako je  ono vaše stvarno bilo samo iskušenje od Onog gore?

Šta te briga je li je zavolio više nego tebe?

Šta i ako ga sanjaš kao da je jučer bilo sve?
Šta i ako je bilo davno?

Šta ako je ona njegovo zauvijek?
Šta ako negdje nekad nekako od nekoga saznaš da je izbrisao iz sebe sve vaše?

Šta ako ti odeš da magistriraš u neki daleki gordi grad u kojem nema putokaza do njega, a raskrsnice su nove, takve da možeš i da biraš?

Šta ako ne postaneš ništa od onoga što želiš?
Šta ako, nažalost, postaneš?

Šta ako se sretnete nekada, dok on vodi za ruku čopor djece, dok tvoje gaćice vrište fobijom od materinstva?

Šta ako ga budeš voljela uvijek?

ona je uvek znala šta je htela
ona je htela i kad nije smela

i da se digne kad je samo na korak od dna

izgledala je k'o da nešto krije

...

Sakrila sam tu tajnu od sebe same,
ali ne može se pobjeći od onoga što je boljelo najviše,
sačuvavši se u jednoj koverti.


Mrzim kad dan počne sa "...šta bi bilo",
nije bilo i tačka.
.

Ponovo pušim.
Sve ostalo nisam mijenjala.
Mnogo čitam u odsustvu fakultetskih obaveza.
Od diplomskog i dalje imam samo naslov.

Odavno moj život nije bio ravna linija, konačno jeste, barem nakratko...
Iako sekunde dijele od haosa, obično tako bude.

Dobro jutro svima. :)

...sve ostalo jesam.

...njih nije strah vraćati se same kući, nakon ponoći...
...one se smiju...
...one ljube i požele da vole...
...one plaču na scene iz filmova koje ih podsjete na proživljenu bol...
...kao da je ikad ikome bilo važno...
...one dignu glavu...


...one preuređuju stan, pomjeraju namještaj, odjeću...
...ostavljajući netaknutom jednu kutiju...
...njegovu...
...njihovi prošli životi stadoše u kutije...
...karte s koncerata Parnog valjka, Crvene jabuke, Jamesa Blunta...
...jedan papir na kojem je nazvan mužem...
...jedan papir ostavljen kao podsjetnik na najteži period njenog svijeta...


...ima žena koje se razbole od života...
...ali, zahvaljuju Bogu na njemu...
...i idu dalje...
...i sve ima svoje razloge...
...ima žena koje su od dva zla izabrale manje...



...ima žena koje se promijene iz korijena...

...sklopiti oči na sedždi...
...pozdraviti Boga nakon višemjesečnog odsustva...
...i osjećati jezu tijelom...
...Bože, čuvaj svoja stvorenja...
...i mene...

A sjećam se kad smo ono jednom izašli učetvero s mojim bratom i njegovom djevojkom,
i pričali o tetovažama,
i kada mi je šapnuo da će jednog dana,
Bog mu je svjedok,
istetovirati ime našeg djeteta.





Bože...
Prvi Ramazan bez njega, drugi bez nje.

Kako sudbina preokrene, kakav ringišpil...

Je li čudno ako molim svoje zidove da padnu?
Jebemu, hoću da volim ponovo.
Hoću njega da zavolim.
Hoću da mi ne služi samo za One stvari.
Ili, ako ne zavolim njega, hoću da mene zavoli neko novi, pa da ja zavolim nekoga novog.

Fale mi osjećaji.
Znam da je sutra novi dan i da neću ovako.

Znam ja šta je.
Sresti njega, svog prvog njega, prvi put otkako se oženio, sresti ga i čestitati, pružiti ruku i sjetiti se svojih prvih 16.
Sjetiti se naše tri godine.
On... Nikad stariji.
Ja, mnogo ljepša, kažu da sam dobila onu zreliju, antipubertetsku ljepotu.

I drži mene to čitavu noć.
Kako bih, da nije njega u mom svijetu, sve drukčije napravila.
Ali, ne može.

I večeras je neko bio ljubomoran na nekoga, ali sve u svemu, smiješno i simpatično.
Ne bih te mijenjala, još. :)

.
.
.
Dva dana bez cigara.
Dan u kojem je neko meni beznačajan, a i dalje moj, dao sebi za pravo da me pita zašto sam bezosjećajna.
Nisam, ali ako smo dogovorili da se viđamo onako kako se viđamo, ti i ja smo jedno drugom samo to.
Samo seks.
Kakvo si ti muško, osjećajno, a?
Hahahahh, simpatično.

A duksericu od dotičnog čuvam kao oči u glavi.
Ustvari, udišem je.
Prepuna mirisa njega, trave, Doorsa, a sad poprskana i s par kapi mog parfema.

Jebote, više sam tinejdžer nego kad sam to i bila.
Pogrešno?
.
.
.

Jedan koji previše puši.
Koji mi odsvira najdraže pjesme na gitari.
Koji me grli, ali me nikad nije poljubio.
Koji je 24 sata high.
Koji ima renesansne oči.

Jedan on u čijoj sam dukserici došla večeras.
Jedan on u čijoj dukserici i ovo pišem. :)

Mona, ne zaljubljuj se.

Mona je večeras prestala da puši.
Vidjet ćemo hoće li odluka potrajati. :D

I da, bolesno je i jadno kad njega vjera može da spriječi da bude s njom, koja Boga drukčije doziva. Joooooooj.

Napokon tišina.
Laptop na balkonu i jagode.
I nema veze što je petak, ja se i utorkom mogu po stolovima penjati.
A i penjala sam se ovog utorka, a bogami i srijede :D

Imam neku želju da pišem o svom životu, ali stvarno mi se desi jedan od onih perioda kad nemam pojma u kojem pravcu taj život juri.
Prošle su lude šesnaeste, sedamnaeste, moja tadašnja ljubav je sretno oženjena, u iščekivanju bebe, a onda su prošle devetnaeste, tadašnji on je ostao isti, nezrela budala, pa su prošle i dvadesete, i on je prošao, on koji me obilježio zauvijek je napokon prošao, a ja sam dobro.
Jesam.
Hvala Onom gore.

I divno je imati prijateljice kao moje, i divno je kad se on i ja grlimo čitavu noć i svi nam govore kako smo super par. :D

Divno je...
Ostati svoj, ostati živ, ostati nasmijan nakon hiljadu rana, nakon one tačkice koja mi je značila više od bilo koga na svijetu...
Divno je osjećati ponovo.
I znate, na svijetu postoji hiljadu vrsta oblaka, kiše, ljudi, i hiljadu vrsta rana, ali i hiljadu vrsta ljubavi.

Hajde, živjeli vi meni! :D

Probudila sam se na tvojoj strani kreveta, pitajući se zar je stvarno prošlo četiri mjeseca.
I ne ide mi ni objašnjenje samoj sebi zašto sam danas ovakva.

On je s njom, sretan.
Ako nije sretan, neće mi pružiti zadovoljstvo da to saznam.
Znam samo da mu je napisala javno da je on njen život i to jedini, bla bla, a jebiga, te ofucane fraze u njihovoj vezi sam se plašila samo iz razloga što je njegov život, ipak, jedne zime rastao u meni.



A ti, Mona, pij jutarnju kafu na balkonu, u kratkoj svilenoj spavaćici, puši cigare jednu za drugom, raščupana, mami prolaznike, odbijaj ozbiljne muškarce, plaši se i svoje sjene, prekrsti ruke kad drugarice u vjenčanici bacaju bidermajere, uživaj u praznini koja te ispunjava.
Fuck.

Ovog ljeta ja sam preplanula, pijem pet litara vode dnevno, i hitno mi treba mora, zgodnih Talijana, pijanih Rusa i ostalih. :)

I dalje ljubim njega, svlačimo jedno drugo oznojeni, oblačimo jedno drugo premoreni, i sve je ok, osim činjenice da hitno trebamo prestati, jer se ne želim vezati, a vezani smo odavno.
Pu, pu.

Ostajte mi zdravi, veseli, i uživajte u vrelom asfaltu :)

Totalno sam izgubila volju da ozbiljno prihvatim život,
i izgubila sam se u jurenju lažnih ideala i smijanju čija je granica bol u stomaku,
i totalno me puca ljeto, prejedanje lubenicom, sladoledima,
druženju s najdražima,
ljeto koje prolazi u ljubljenju, pozivima u gluho doba noći, u skidanju omiljenih haljinica,
uživanje u mogućnostima da biram s kim ću da se ljubim,
i nije važno što se više nikad neću poljubiti s njim,
o kako je to tek prošlost,
ali je važno da je haljina za vjenčanje moje drugarice iz klupe spremna,
i važno je biti zdrav, pomalo sretan, pomalo nesretan, ali uvijek, znači, uvijek biti nasmijan :)

jer, znate kad se desi jedan od onih ludih vikenda s vašim najdražim, najpijanijim drugovima i drugaricama
i ne ličite na sebe od šminke, šljokica
i sve je divno, sve podsjeća na brzinu, na ludilo, na narodnjake, na srednju školu
i to su momenti kada shvatate da ste uveliko prešli dvadesetu
da je život zadao teže udarce od očekivanih
ali u tih par sati samo pijemo u ime iduće pjesme





i znate, ja sam sinoć mislila na jednog njega, izgubljenog ko zna gdje
na njega samog, ali daljeg nego ikada
i svaka čaša kojom sam nazdravila bila je uzdravlje i njemu.

Po najvećoj kiši i najsporije sam šetala.
Pokisli snovi, mokro-providna majica.
U glavi previše toga.
I jedna slika, njegova i njena, najnovija.

(o tebi ubuduće u trećem licu, tj. licu koje nije prisutno, niti će ikad biti)

Slika primljena bez ljubomore, prvi put.
Nema mučnine u stomaku, nema histeričnog plača na podu.
Čisto sažaljenje.
I nema veze što je za pet dana trebalo proslaviti još jednu našu godinu, i nema veze što se nećemo čuti, naravno da nema veze, jer on više nije čovjek.
Moj čovjek.

Čestitke meni koja je konačno pustila.
Ne ljubav, nego prošlost.

I pregrizem usnu kad pomislim na jednog drugog čovjeka...
Zbog kojeg bih ponovo, sve.
A nisam se usudila nikad.

Sjećamo se kako smo bili ludi i spremni na bijeg od čitavog svijeta.
Da bi spojili naše svjetove.
Večeras sam plakala, pričajući mu kako me slomilo mnogo toga.
I kako bih sve dala da je tu, da ga zagrlim.

Nije se oženio...
Ima nekoga, ali kao da nema.
Kao prokletstvo, lete riječi po tastaturi...

"Kako te samo volim."
"I ja tebe, još uvijek."

Toliko godina nam je izmaklo iz dlanova.
Toliko nas je njih, pogrešnih, voljelo u međuvremenu.

A ja sam luda od sreće što te čujem nakon 8 mjeseci.

Zamagliti stakla...
Pokloniti se...
Tuđim rukama...
Pustiti ga u sebe...
Vrištati dok mi pomjera utrobu....
On, drukčiji, po svemu...
Nikad se ne bih mogla zaljubiti...
Hvala Bogu, i on je emocionalno invalid...
Koristim trenutke...
Za zaborav...
Bježim od same sebe dok skida svaku krpicu s mene...
Miješaju se osjećaji...
Ne svetim se nikome...
Ne mislim na tebe dok miješamo ukuse naših tijela...
Mislim kako možda radiš te iste stvari u istom trenutku...
Sigurno je samo to da nas nema.
Da više ničija neću biti onako kao tvoja...
Dok nezaštićeni pravimo bebe...
Jebene uspomene, jebeni lažni trenuci...

Barem mi više niko neće slagati ljubav.

Jer...
Ovako nekako je išlo maloprije:
"...ne moraš se bojati da ću biti jedna od onih koje se zaljube u tebe i sve pokvare. Ja sam već zaljubljena, ustvari, volim. Ali to je najmanje bitno."

Čista strast.
Leđa mokra od poljubaca, znoja i želje.

Veš, jedan od onih skupih kompletića koji su se čuvali za specijalne prilike s tobom.
Iskorišteni u najobičnijoj noći.

Znam, neću zaboraviti, neću se zaljubiti, neću ništa, ali hajde da probamo otkopčavati šliceve i uživati, za promjenu.





Nisi bolji od mene, neću ni da mislim koliko je često "voliš".
Jebi se.


Večeras sam imala želju da budem nečija tijelom i samo tijelom.
Ok, napaljena sam, ali mi onaj veš divno stoji.
Ne lažem, on je rekao. :)

Boliš.
Ubijaš.
Sve moje se luđački bori da te iščupa iz utrobe, da prestaneš, da prestanem, da ne volim.
Gubim smisao u momentima kad bih ga trebala pronalaziti, i plašim se.
Budućnosti, ruku koje me vuku negdje daleko, dok ti nju uvlačiš u sebe.
Dok se ja pretvaram u ruševinu, u nepoznatu ženu.
Neće prestati, znam.

Sanjam svog dželata svaku noć, sanjam našu Mrvicu, a onda sanjam onu hrpu krvi i probudi me realnost.
I tako u krug.
I jeste sebično, ali nadam se da ni ti ne spavaš mirno.

Večeras jedem jagode.
Večeras razmišljam kako bi bilo divno preskočiti ove ispite i za vikend skoknuti do mora.

Večeras mislim o jednom njemu, njegovoj mračnoj strani i savršenom licu, i o tome kako se ložim na njega, i kako on to zna, i o tome kako se i on loži na mene, i o njegovoj nestabilnosti, i o onoj s kojom sam ga srela za vikend, i o svemu mislim , osim o tome kako biti s njim.
Kako sam se samo promijenila.
Krenem, zakočim, odustanem.

Bajdvej, mijenjam se ja nabolje, osjećam to.
Ako ništa, shvatila sam koliko želim sekunde sreće, a koliko ta sreća postane kvarna kad se oduži.
I shvatila sam da sam se sinoć ljubila, i da želim da se ljubim skoro svaku noć :D

Hoću da ne razmišljam.
Hoću da smršam.
Hoću da putujem ovog ljeta.
Hoću da razmazim svoje drugarice.
Hoću da uvijek izlazim sređena, čak i na fakultet.
Hoću da se zaljubim u svakog tipa s kojim se pogledam u prolazu.

...

Hoću da prebolim.

Meni ti nisi pomogao.
Vaše zajedničke slike i naše pjesme posvećene njenoj neestetskoj pojavi samo dokazuju ljudsku glupost, i ništa više.
Tvoju glupost.
Da vjeruješ da se tako zaboravlja.

I realno, znam da je ona došla nakon svega drugog, ali ja tebe nisam ponizila, a ni sebe.

Toliko emocija izaziva u tebi dok je grliš onako jednostavnu?
Dok zamišljaš kako se vraćaš njoj kući s posla, a čeka te vruća šerpa sarme?
S druge strane, znam, srećo, znam da ti je satisfakcija što ona nije školovana, tako si ti tu glavni sa svojim urednim poslićem.
To je oduvijek i bio naš problem, tvoje psihičke sado-mazo igre, u kojima nisi mogao da pobijediš.
I možeš je lagati očima, prstima, dušom i tijelom, ali znamo oboje koga sanjaš.

Možda sam svjesnija od tebe da nas nema.
Možda sam sretnija od tebe.
Ne možda, sigurno jesam.
Jer se ne budim pored nekoga ko me ne poznaje.
Ok, odlutam ponekad na njegov balkon, u njegovu sobu, ali svoje račune plaćam sama.

Da se ne lažemo, ne fali mi tvoj kanibalizam koji me grickao godinama, ni tvoja zla kob zbog koje sam izgubila djevojčicu u sebi, ali mi fale naši snovi.

Da se ne lažemo, ja ću se osloboditi opsesivno-kompulzivnog poremećaja zvanog Ti, a ti?
Ko će tebi pomoći da se oslobodiš krivice, sjećanja, prisustva mog duha u svakom kvadratu nečega što je trebao biti naš stan?
Šta kažeš? Ona će pokušati?
Gradiš život na ljigavim turskim serijama.
A ja sam kriva što si u mojim očima uvijek bio velik.

Mali, veliki moj. Pihh.

Vjerujem da me se ovdje više niko i ne sjeća
i vjerujte, i sama sebe još uvijek podsjećam ko sam.
Svakog jutra ustanem, opipam, vidim, otresem snove.

Vratila sam se.
Plava od udaraca u duši.
Ponekad crna, izgorjela do neprepoznavanja.

Nasmijana, tek onako.
Jer je sreća diskutabilna stvar.

I neću da ovo bude pisanje o njemu, jer njega nema.
Ne volim ga više.
Volim samo osjećaj koji sam imala.
I hoću da silujem tastaturu slovima dok ne prebolim.

Anyway...